Razmišljala sam kako stražnje dvorište učiniti javnim mjestom, otvoriti ga za druge, da uđu i snime ono što vidim, ali pogled koji se tamo pruža je limitiran, ide samo uvis, nema širine za kojom žudimo.
Neki dan rušili su ukrase na uglovnici Ilice i moje ulice. Dugo vremena nisam zagledavala u tu zgradu, jer zapuštena je kao i okolne dvije, iako su prije nekoliko godina sve tri, zapravo, svrstane među prioritete za obnovu. Isto tako već godinama, ta je uglovnica prekrivena nekom polu-skelom koja je tek prividno podupirala balkone, i nisam nikad shvatila zašto je zapravo postavljena. Nosači su sprječavali pogled na promet, između njih nagurane su kante za smeće, njih prevelik broj, kako to već i jest u ovom gradu. A tek upornom promatraču, ako bi se pogledom uspeo uz njezin polukružan ugao sve do vrha, ukazala bi se velika kamena vaza sa cvijećem. Prije tko zna koliko godina uz sam ukras niknulo je neko tanušno stablo. Podsjetilo me na one priče koje je svojim izložbama pisao Lois Weinberger, o slobodnoj migraciji biljaka svijetom, o prekoračenju granica koje za samonikli biljni svijet ne postoje, o otpornosti i upornosti. Pa sam se zapitala, je li i to stablo neka vrsta markacije nevidljive granice onoga što grad jest, njegovog centra koji se rasuo zbog nedavnog potresa, ukazavši na svu trulost našeg ponašanja prema jedinom prostoru koji imamo, a koji se nemilice iskorištava i uništava.
Nema više ni stabla ni vaze. Vaza je godinama bila omotana zaštitnom mrežom, jer njezina je stabilnost bila upitna i nerijetko smo za jakoga vjetra pogledavali hoće li završiti na našim glavama, obližnjim automobilima ili možda na tramvaju u prolazu. Nakon što su ukrasi s te kuće skinuti, vaza je brzo nestala, odvezena u kamionu; i ne, ne znam je li spremljena ili je proglašena otpadom i završila zajedno s onim razlivenim maskeronima koje ionako većinom nikad nitko nije zamijetio. Ženska je bista dan-dva stajala na podu. Nestala je jedne večeri, uz zastrašujući zvuk kamiona koji je utovario dijelove krova, i tko zna što sve još ne. Zbog tišine koja vlada svaki ukrcaj činio se poput konačnog uboda u izmrcvareno tkivo grada, prepuštenog na milost i nemilost.
I da, ponovno sam se zapitala, do kuda grad, Ana, je li ova uglovnica koja markira obod donjogradske jezgre svjetionik izvan funkcije? Tek ljuštura nečega što više iz navike nazivamo centrom, ispražnjenim od stanara, pretvorenim u pozornicu jeftine populističke zabave krajem godine. U što ćemo gledati kad sve padne, jer su stanari nestrpljivi, ili je opasno, pa uz pomoć kamiona ruše volute, dijelove vijenaca? Do kuda grad? I kako ćemo ga definirati kad on nije nečija palača iz davnih dana, nema bedem, nema fiksnu granicu koju je potrebno prijeći, tek neku nevidljivu, administrativnu, koja je ionako nevažna. Pitam to jer sam odrasla gledajući u smjeru centra, tih nekoliko ulica u kojima se odvijao život, dok je sve izvan njih naprosto bilo svedeno na – što? Grad? Ili tek niz četvrti koje tek trebamo pobliže odrediti da bismo znali što smo izgubili.
22. 4. 2020.
