Do kuda grad pitaš Sandra, iz strašno potresenog Zagreba usred pandemijske izolacije. Šetala sam centrom Splita sa sviješću da je napuštenost privremena, a povratak izvjesno oslobođen diktata masovnog turizma. Centrom koji je i tako prilično tih na kraju zime, a početak proljeća i more mirišu snažnije od tragova ljudi i kruzera koji ga preuzimaju. Sjetila sam se u toj tišini impresije prijatelja iz Milana (dok još izolacija nije došla do nas) velegradom bez zvukova prometa. Zamislila sam statičnu sliku – tihi Milano. I to sam shvatila kao privremeno. Slike pak samoniklog bilja koje se budi u gradovima, sunca koje se po prvi put vidi u područjima goleme zagađenosti, pokazale su simbolično onu drugu, svijetlu stranu neprisustva ljudi, potencijal prosvijećenog povratka; konkretizirale su sve ono što već dugo slutimo i čitamo o antropocenu i posthumanizmu.
Ali Zagreb je nešto drugo. Prozori su večeras tamni, život je iseljen s obje strane zidova. U nesiguran centar Zagreba se neće polako vraćati život sličnim intenzitetom kao u druge gradove. Bit će još dugo prije svega veliko gradilište.
Od najavljene šetnje gradom bez ljudi iz centra prema periferiji Splita prošlo je nekoliko dana, jer su moje misli u Zagrebu. Posebno usmjerene ka kućama čija obnova ni ranije nije dolazila na red, poput uglovnice s vazom i stabalcem o kojoj mi pišeš; spomenicima koji nisu najviše kategorije, ali čine… grad. Grad postoji do kuda postoji volja za gradom. Čuvanje i korištenje opipljivog čine one nevidljive granice između ideala i forme, između javne sfere i ničijeg prostora.
Danas smo tako daleko od arhetipa grada kao ograđene cjeline s izraženim centrom. Što se više udaljavamo od centra, prostorno mjerilo ubrzano raste i naša interakcija je sve nedohvatnija. Trgovački centri su označili nježne granice nestajanja grada u pejzažu svojim teškim, izoliranim točkama. Nikad ih nisam doživljavala kao dio grada. Možda treba krenuti s druge strane, izvana. Vraćajući se osjetiti gdje počinje grad. Želim te zato pitati obratno, od kuda Sandra grad?
Kažeš, razmišljala si kako da stražnje dvorište učiniš javnim mjestom. Svoje ste prednje dvorište Nenad i ti kroz Ured za fotografiju, ranije vašu Galeriju, već takvim učinili. Zagrebačka dvorišta, intimni i introvertirani prostori otvoreni javnosti su magični poput splitskog vestibula, prostora na granici interijera i eksterijera kojemu dinamiku daje rastvorenost prema nebu, svjetlu koje se igra s prostorom. Važni su koliko i mreža ulica i trgova. Taj gusti urbani i kulturni poentilizam čini sliku grada koja se svakodnevno oboji događajima. Da li će potres izbrisati boje? Usprkos svemu, ne vjerujem u to. Niti mi koji Zagreb samo volimo, nećemo to dopustiti.
Dokle god je važna ženska bista, stablo i vaza, dok se ne miri sa njihovim odlaskom; tamo gdje postoji Ured za fotografiju, tamo je grad.
Ana Šverko
5. 5. 2020.
