Nakon prvotnog šoka izazvanog uvođenjem jednog sasvim neočekivanog životnog režima, uslijedila je organizacija života na skučenom prostoru – objedinjavanje dotad raspršenih svakodnevnih praksi. Unutar globalne strategije borbe protiv pandemije pod sloganom #ostanidoma, dozivajući u sjećanje Foucaultov “zatvoreni rascjepkani, sa svih strana nadgledani prostor u kojem su pojedinci stavljeni na čvrsto određeno mjesto”, definiran strogim karantenskim propisima za vrijeme haranja kuge u 17. stoljeću, poslužila sam se taktikom refunkcionalizacije prostora doma. U mom slučaju, dnevna soba s kuhinjom postala je, ujedno, i radna soba i prostor za vježbanje, a rad i vježbanje joge u novom mi režimu “oplemenjuju” sasvim nove distraktivne senzacije – mirisi ručka, zvukovi frižidera, nape, mašine za suđe. Nov način života rezultirao je i ozbiljnom inverzijom u važnosti svakodnevnih praksi, pa tako novim preustrojem funkcija prilagođenima uvjetima kućne izolacije, mjesto prikazano na fotografiji na kojem sam prije boravila malo ili nimalo, postaje moje najčešće boravište.

U dosadašnjoj kućnoj raspodjeli obaveza uvijek sam nekako izmicala nabavi i pripremi hrane, no u novim uvjetima svakodnevno se, s posve neočekivanim entuzijazmom, prihvaćam pripreme kolača i kruha. Joga, nekad rekreacija na koju sam odvajala sat do dva tjedno, postaje važno svakodnevno uporište fizičke, psihičke i mentalne stabilnosti. Rad – pisanje, nekad je bio moj dominantni fokus i aktivnost na koju sam odvajala najviše vremena. Iako nisam nesvjesna vlastite privilegiranosti jer me potres nije izbacio iz kuće, nisam dobila otkaz i nisam poslom izložena svakodnevnoj mogućnosti zaraze, u novim uvjetima paralizira me činjenica da najbolje činim ostajući doma, u doslovnom čitanju – ne čineći ništa. Zbog toga kao da mi blijede volja i nekadašnji entuzijazam, a i stare teme na kojima sam radila, primjerice rasprave o povijesnoj likovnoj kritici, kao da više nisu važne. Čak sam i pri radu na ovom tekstu paralizirana sviješću o otrcanosti dijeljenja karantenskih iskustava, kojih su prepune društvene mreže, pa kao ilustraciju prilažem jednu duhovitu grafičku analizu, blisku ovim mojim promišljanjima. Povremeno se zateknem u razmišljanju, hoće li se uskoro većina životnih aktivnosti i praksi preseliti u domove, i je li ovo moja i naša budućnost. Jednom kad kapitalistički mindset shvati da je moguće kupovati, družiti se, raditi, školovati se, rekreirati se, konzumirati kulturu, sve od kuće, hoće li sistemom tržišne logike i ekonomske neisplativosti npr. održavanja škola, prostora kulture, iznajmljivanja radnih prostora i sl., ovo nenormalno postati novo “normalno”, hoće li život postati “domiziran” (hearthed, homeized, S. Benvenuto)?

Inverziju moje svakodnevice prati i (ne baš analogna) inverzija u javnom diskursu i sustavu vrijednosti. Glas i medijski prostor dobivaju znanstvenici, skreće se pozornost na izuzetne, a povijesno zanemarene ličnosti poput Andrije Štampara, a kompletna kultura, znanost i obrazovanje, čak i rekreativni sport preselili su se na internet. Postali su besplatni i masovno dostupni, i kao da više nitko ne pita za autorska prava. Virus, biopolitički paradoksalan, s jedne strane ubija najranjivije skupine (stare i bolesne), dok s druge pak strane “ubija” rasizam. Egalitaristički napada jednako sve grupe (bogate i siromašne, žene i muškarce, crne i bijele, mlade i stare), odnosno, kako kaže S. Benvenuto “Rom nije ništa opasniji od vlastite kćeri”, pa rasističke kategorizacije gube svoju mobilizacijsku snagu. Iz temelja je promijenjen sam koncept Drugoga, što pak potiče djelovanje u smjeru dobrobiti svih: “komunovirus” nas je “komunizirao” (J. L. Nancy). Skrenuo je pozornost na probleme i ideje koje su dosad opstajale na margini, poput važnosti rješavanja problema beskućnika i izbjeglica, siromaštva, obaveznog dohotka. U javnom diskursu veliča se univerzalna dostupnost javnog zdravstva, i sve češće ističu vrijednosti koje su se prije rijetko spominjale, poput jednakosti, zajedništva, solidarnosti. Umjesto apsurdno bogatih nogometaša, novi heroji postaju medicinske sestre, prodavačice, čistačice, koje nemaju privilegiju rada od kuće, već su svakodnevno izvrgnute mogućnosti zaraze (u glavi mi odzvanjaju Foucaultovi “skupljači leševa” koji su tada ravnodušno prepuštani smrti), i oni obični ljudi koji nude pomoć starijim ili bolesnim susjedima. Obrat, kakvom se prije nismo usudili ni nadati.

Ana Šeparović

travanj 2020.