U tekstu kojim uvodi u svoju raspravu o arhitekturi izvana, posvećenu virtualnim i stvarnim prostorima, Elizabeth Grosz napominje da je autsajderica u području arhitekture. Spominjem to pokušavajući odrediti svoju poziciju, koja je isto tako rubna, stečena lutanjima i krivudanjima kroz razdoblja, kroz izgrađeno i planirano, usvajanjem stabilnog okvira koji je u velikoj mjeri odredio moje razumijevanje svijeta. Sviđa mi se puknuće između epistemiologije i utopijske teorije, koja do neke mjere počiva na onome što se usuđujemo pomisliti.

Nedavno smo razgovarali o foto dnevniku. Ne znam je li on metodološki primjeren onome što želimo istražiti, ali nisu li sve iskrene namjere i usuđivanje da se nešto razmotri drugačije, zapravo legitimne? Izvanredno stanje u kojem smo se našli doseglo je razinu rutine, pa se vjerojatno stoga i krećemo po obrascima koji ustanovljavaju neku vrstu sigurnosti postignutu odmakom, sklanjanjem, povlačenjem. No je li grad spreman biti pozornica takvih iskustava? Je li nastupilo vrijeme kad se filozofija i arhitektura podrazumijevaju u nekoj “pokrajnjoj” ulici gradeći zajednički diskurs rasuđivanja, rasprave, formulirajući probleme i “uokvirujući” pitanja za koja, kao i obično, ne znamo hoće li rezultirati odgovorom? Arhitektura je, možda do neke mjere slično kao i fotografija, istovremeno i umjetnost i znanost i mehanika, pomoću kojih je moguće manipulirati prostorom, unositi u njega intencije.

Premećem po bilješkama koje su nesistematizirane, raštrkane uz tastaturu koja otkucava ritmom pisanja. Kaos koji vlada novo je stanje svakodnevice koja ne uzmiče. Ovisim o svjetlu koje dopise s ekrana; ekranu koji je krajolik odnosa koji trenutno vladaju (ili možda već dulje vrijeme, a da to nisam zamijetila). Tragam za bilješkama koje sam pisala gledajući video rad Raqs Media Collectiva, nedavno dostupnog za pregled zahvaljujući virusu, izolaciji, novoj empatiji koja se gotovo posve izgubila posljednjih godina. Pitam se, je li taj rad, iz kojeg ti šaljem dva “screenshota”, uopće u bilo kakvoj vezi s gradom? Pa pomišljam da možda i jest, jer hrani i oblači one koji su u gradovima, čini ih pokretnima. U krajnjoj liniji, bez obzira je li ugrađen u građevno tkivo nečije bivše palače, ili je podignut zahvaljujući ideji pronicljivog vizionara, grad je struktura u kojoj se spremamo za izlazak – ili ostajanje doma; u njemu skidamo ono svakodnevno prolazeći uvijek iznova jednu vrstu inicijacije, pripremajući se za mjesto u kojem počivaju naša očekivanja.

Naslijedila sam rutu, ali iskustvo koje upisujem u prostor ne, ono je samo moje. Spomenuti Raqs Media Collective u “Provisions for Everybody” u jednom se dijelu videa kreću prostorijom noseći u ruci fotografiju. Dvije su verzije, obje unutar prostora koji naizgled djeluje ograničavajuće, zapušteno, ispunjen slutnjama. No možda je to samo iracionalni narativ koji želimo ispisati, prekrcani sadržajima koji ne pristaju baš u svaku sobu zapuštenih zidova. Kako bilo, dijete je to koje ih povezuje, punačko bijelo dijete, osovina kolonijalnih odnosa na čije tragove, tijekom filma, nailazimo. I ponovno se pitam, Ana, kuda idemo u potrazi za prošlim vremenom?

Ako val na obalu izbaci komad drva, može li se ta naplavina uklopiti tako da postane nepomična?