Erika Šmider, Zapruđe, 1974.
Iako sam uronila u povijest i teoriju gotovo odmah nakon diplome arhitekture, nisam se nikad osjećala autsajdericom u tom području, samo osobom lišenom tereta projektantske stvarnosti. Mislim da u području arhitekture živim i djelujem duboko unutar iste pukotine između epistemiologije i utopije kao i ti. A Louis Mumford u Povijesti utopija kaže: ”…u onom o čemu sanjaju, ljudi naposlijetku i žive.” Vjerujem da se prostor stvara i snovima, ako tako možemo nazvati istraživanja koja ne rezultiraju izravnom materijalizacijom. U tome me naročito intrigira povijest bilježenja karaktera prostora u različitim medijima. Zato s tobom pokušavam zabilježiti, objektivizirati, znanstveno utemeljiti snove, ovog puta kroz medij fotografije – području u kojemu pokušavam odrediti svoju poziciju na sličnom rubu o kojemu govoriš o sebi i arhitekturi. A nigdje ne osjećam toliko uzbuđenje kao na razmeđi disciplina poput one na kojoj se odvija djelatnost Raqs Media Collectiva.
Njihovo je djelovanje mnogo više od impulsa kulture. Istraživači urbanog prostora kao polja interakcija i “ruševina budućnosti” mogu prepoznati u sadašnjosti potencijal različitog predznaka; sve ovisi o odgovornosti i znatiželji, o plemenitosti i snazi njihova pogleda. Rute kretanja kroz prostor i kroz povijest smo naslijedili, a iskustvo je, točno kako kažeš, i kako čitam u slikama koje šalješ, individualno, ali možemo utjecati na kolektivni predznak tog iskustva. Kao što pod naslovom “The Split” u Sourcebook 2020 Raqs Media Collectiva, zahvaljujući ‘lažnom prijateljstvu’ riječi ‘split’, tekst čitam misleći na moj grad: “Corals glow to counter the poison of ultraviolet radiation, and crystalline jellyfish are harvested for ‘reporter genes’ to help detect toxicity: There is a connection between the luminous and the toxic.” Ova misao ostaje sjajna u svakom kontekstu, bez obzira na individualnu inspiraciju i kulturološko i intelektualno zaleđe.
Arhitekturu današnjice sve manje vidim u sferi materijalnog, a sve više u projektiranju prostora događajima. Što ne znači odricanje od forme, već samo njezinu redukciju. Svijet (pre)akumuliran izgrađenim formama neminovno ulazi u eru novog poimanja prostora i vremena. A uvijek balansira između funkcije i forme, između nostalgije i progresa. Povijest je živo ugrađena u sadašnjost s rokom trajanja, svršena je ili nesvršena, a svježa je, poticajna i izdašna okoliko koliko smo je u stanju istražiti. Ako val izbaci na obalu komad drva, naplavina se neće uklopiti ako je nepomična, jer su prostor i vrijeme/kretanje uhvaćeni u istom skupu odnosa, kako kaže Bernard Tschumi, „jedino kazaljka snage povremeno mijenja smjer”. U pravu si kad kažeš da je svaki usud da se nešto razmotri drugačije legitiman. Ovisi za koga. Jer, ma kako dobra metodologija bila primijenjena, pitanje je tko je, i koliko predano koristi. Ispred sigurnosti i istraživanja dolaze odgovornost i znatiželja, koje čine da stvari vidimo drugačije, i koje usmjeravaju potrebu za metodama i izmišljanjem alternativa.
Istraživanje prošlog vremena u prostoru riječju ili slikom ima zadatak da pokaže što to treba čuvati. Mislim da je to svjetlošću i brzinom uspjela pokazati Erika Šmider sa “Zapruđem” (1974) koje ti šaljem. Šaljem ti i njezinu “Znatiželju” (1959), osjećam kao da je moja. Jer ta fotografija, s osobom okrenutom leđima, u meni ne izaziva znatiželju da vidim tko gleda, nego što gleda. Da li nam ženska fotografija otkriva, Sandra, koliko je distinktivna ženska znatiželja urođena, ili je produkt odgoja i kulture?
Erika Šmider, “Znatiželja”, 1959.
