U sklopu projekta studenti, apsolventi i umjetnici održali su radionicu koju je vodila fotografkinja i dr. sc. Sandra Vitaljić. Nakon njezinog uvodnog predavanja, gdje je kroz vlastita istraživanja i prezentaciju radova vezanih uz tematiku ratne fotografije i politike sjećanja prikazala i svoje fotografije, slijedio je mentorski rad tijekom nekoliko mjeseci za vrijeme kojih je surađivala s nekoliko polaznika. Na kraju su polaznici radionice predstavili svoja istraživanja. Njihove eseje i odabrane fotografske radove – preuzete iz drugih izvora ili samostalno producirane – objavit ćemo također na našoj stranici.
Sara Kišević i Sonja Bakota istražile su etiku reprezentacije na Instagramu, usredotočivši se na dva aspekta – cenzuru i društveni aktivizam, čiji počeci sežu u offline-društvo. Priroda medija društvene mreže je vizualni sadržaj, dok je tekst sekundaran, u velikoj mjeri “ovisan” i o tzv. pametnom telefonu, njegovim parametrima i algoritmima. Valorizacija i vrednovanje (svedeni na broj lajkova, srca i sličnih emoticona, slikovnih reprezentacija čije je polje emocija ograničeno) u zavisnosti su od potrebe i želja pojedinca koji želi biti prepoznat i prihvaćen, a sadržaji koje objavljuje relevantni za određen (čim veći, po mogućnosti) broj korisnika. Društvene mreže čine se beskonačnima, no u stvari djeluju na principu agraničavanja i nadziranja sadržaja, pri čemu su primijenjeni dvostruki standardi, i to ne dosljedno. Složene utjecaje koje društvene mreže imaju na društvo s jedne strane se temelje na zabavi i banalnosti, a s druge impliciraju promjenu shvaćanja i prihvatljivost različitih identiteta.
Maja Drobac je postavljanjem pitanja “Tko je fotografija?” prezentirala trag vlastitih promašaja. Razmatrajući neke uvjetovanosti foto-novinarstva, u izlaganju je govorila i prikazala intimnu priču o devadasi – tzv. “sluškinjama boga”, djevojčicama koje su u Indiji darivane u hram određenog božanstva. Uloge tih žena razlikuju se i zavise od vremena. Nekad su bile smatrane bogatima, educiranima, pozorno su birane prema tjelesnim karakteristikama, pri čemu su morale zvati sve indijske jezike, svirati različite instrumente, plesati. Danas ih se nerijetko smatra prostitutkama. Prema matrilinearnom konceptu smjele su imati partnera, ali nisu se smjele vjenčati, dok je dijete pripadalo isključivo njoj. Kroz priču o dva oka i dva smjera gledanja, iskazala je dvojbu oko objektivnosti fotografske slike, pri čemu je osobni stav “zadržan” iza kamere, a koja je u stvari jedna vrsta tereta.
Luka Pešun je prezentirao odabir fotografija iz dnevnog tiska, koje se odnose na tretman starijih osoba. Osvrnuo se na definiciju starije dobi i analizirao sadržaje koji se nerijetko odnose isključivo na zdravlje i umiranje. Tek će pojedinci (poput Berlusconija ili pape, na primjer) biti istaknuti zbog svojih postignuća u starijoj dobi, dok će većina ostalih sadržaja biti usmjerena na zdravstvene probleme i njihovo prevladavanje. Tijekom mjesec dana, Pešun je skupljao novine koje je listala i čitala njegova baka, razmišljajući o fotografskim sadržajima koji prikazuju starije osobe, koje se uglavnom ni ne pita slažu li se da ih se fotografira, ili ne. Podzastupjenost ove teme ključna je za razumijevanje tretmana i digniteta starijih osoba u medijima, čiji se rituali, navike, pa i miris novina, nerijetko svode na njihovu jedinu vezu sa stvarnim svijetom.
