Maja Drobac tekstom i slikama o devadasi kulturi
Povijest ženske fotografije – promicanje ženskih ljudskih prava – društveni i politički angažman – specifična ženska vizualna retorika… samo su neke od sintaksi s kojima sam započela promišljati ovo izlaganje, a za koje u konačnici nisam razmišljala da bi moglo završiti u formi teksta. Moja premisa kretala je od fotografije, proširila se na vizualno izlaganje, čak i akustično, ali zapravo je doživjela lom na tekstu. Za kojeg nije bila spremna. Sintagmatika proučava slaganje riječi u skupine ili izraze, tj. sintagme, dok se sintaksa bavi ustrojstvom jednostavnih i složenih rečenica.
Slaganje riječi u skupine, tj. suvisle izraze, kada se radi o temi devadasi žena, naprosto je vještina koja mi izmiče. Poigrava se duhom ispravnosti i nelogičnosti, prava na istinu i pitanja što ona uistinu pripovijeda, čija je, tko ju ima pravo izreći, tko uopće može misliti da ju zna…
Ustrojstvo jednostavnih i složenih rečenica, kao i jednostavno ispričane priče, imaju vrlo složenu odgovornost. Što točno želimo reći i kome? Na koji način? Ako je jednostavno, mora li biti priprosto, ako je složeno, hoće li biti razumljivo?
Skupina žena o kojoj sam se natjerala progovoriti, većinom su nepismene. Ne govore jezik u kojem se osobno osjećam ugodno dok pričam njihovu priču, te poput mene, a možda i malo više od mene, ne barataju akademskim rječnikom koji ima licencu progovoriti legitimno o teorijama i nepobitnim činjenicama.
One su žene.
Nekoć davno, ulaskom Britanaca u Indiju, dobile su zajedničko ime. Devadasi. One koje služe bogu. Na koji način i kome, ostalo je izgubljeno u, tada minornim, detaljima. Ali iz jednostavnosti tradicije i običaja sve se zapetljalo u složenu sliku nelogičnih suživota. Netočnih iskaza i krivo povezanih rečenica.
Tko su devadasi žene? I zašto fotografija o njima istinitije svjedoči od bilo koje ispričane priče? Jer je fotografija uhvaćeni trenutak. Istinit je i nepobitan. Dok se ne uključi analitički aparat, o njoj rijetko tko progovara. Ona stoji sama za sebe i samo je to što jest. Tekst ju pokušava objasniti, iako ne uvijek uspješno. Kroz zadnjih stotinjak godina ispričano je toliko netočnih priča. Iako se ovom temom bavim više od deset godina, shvaćam da nemam pravo ispričati njihovu priču. Jer više naprosto nisam sigurna kako.
U svojoj knjizi Unfinished Gestures, Davesh Soneji piše kako su devadasi žene djelovale od kraja 16. stoljeća nadalje (od Najaka[i] perioda naovamo) kao kurtizane, svjetovne plesne umjetnice organizirane u cehove pod imenom melams i hramske zaposlenice od kojih su neke nastupale u javnim prostorima pojedinih hinduističkih hramova. Uživale su povlašteni status u društvu tako što nisu bile ograničene normama patrifokalne srodnosti. Živjele su u kvazi matrilinearnim zajednicama, mogle su imati nekonvencionalne seksualne odnose s muškarcima iz visokih kasti i bile su pismene i obrazovane u vrijeme dok to većina žena iz Južne Indije nije bila. Mnogi pravni spisi iz toga vremena naovamo, kao npr. spisi sa suda u Tandžavuru u državi Tamil Nadu svjedoče kako su kurtizane bile komoditet na koje je sud polagao pravo trgovine. Kao konkubine, ljubavnice ili “druge žene” južnoindijske elite, bile su uvedene u svijet ropstva koji se fokusirao na ispunjenje muških žudnji.
Sredinom 19. stoljeća rađaju se različiti pokreti društvenih reformi u Južnoj Indiji s težnjom iskorjenjivanja plesačkih zajednica i njihovih plesnih praksi. Sljedećih sto godina, život devadasi žena bio je kriminaliziran na temelju njihove nekonvencionalne seksualnosti koja se počela tumačiti kao prostitucija. Zakon The Madras Devadasis (Prevention of Dedication) Act stupio je na snagu 1947. godine i službeno je zabranio društvene, ritualne i umjetničke prakse devadasi žena. (usp. Soneji 2012:3)
Leslie Orr objasnila je kako se pojam devadasi ne pojavljuje nigdje u indijskoj literaturi ili tekstovima prije 20. stoljeća, a ideja o kontinuiranoj, pan-indijskoj ‘devadasi instituciji’ koja se toliko učestalo pojavljuje u današnjoj indijskoj povijesnoj, sociološkoj i antropološkoj literaturi, naprosto je neodrživa kroz kritička propitkivanja literature, religijskih i inskripcijskih tekstova (usp. Orr prema Soneji 2012:6). Stoga je teško povijesno odrediti i potvrditi pojam devadasi bez svijesti o uplivu imperijalističkog dodira. Zbog pojednostavljenja administracije i birokracije, novi kolonizatori, a pod krinkom lažnog viktorijanskog morala, definirali su sve skupine žena koje su djelovale po hramovima Južne Indije kao devadasi žene, one koje služe bogu i kolokvijalno se počeli služiti tim terminom kao pojmom za prostituciju.
U suvremenim tekstovima o devadasi ženama, prakse dalit[ii] žena pod imenom džogati najpopularnije je shvaćanje devadasi problematike kroz civilizacijsku degeneraciju. Zbog svog popularnog naziva “posljednje devadasi žene” ili “suvremene devadasi žene” mnogi ih (neopravdano) smatraju potomcima devadasi plesačica i zbog njihove prakse obilježene hramskom prostitucijom, povezuju nekadašnje devadasi plesačice s tim zanatom.
Lokalna praksa posvećivanja dalit djevojčica kao džogati božici Jelami (Renuka Jelama Marijama) može se pronaći u većini južnoindijskih država, no najpoznatija je ona u Belgaum okrugu u Karnataci. Postoje i mladi dalit dječaci koji su posvećeni hramu, ali njihova je praksa rjeđa u cjelokupnoj Indiji.
Kada sam riječ devadasi upiala u internetsku tražilicu, prvi tekst koji se pojavio je iz popularnih indijskih internetskih novina Indian Folk. Tekst je objavljen 3. listopada 2019. godine, a novinarka je žena. Ispod naslova “The Devadasi System – A Tradition India Regrets” nalazi se fotografija drevnih devadasi plesačica s navedenim izvorom – Your Story.
Za razliku od većine tekstova o devadasi ženama, ovaj možda najtočnije opisuje njihovu sudbinu, ali i dalje zbunjuje ako gledamo samo naslov i fotografiju. U tekstu se navodi kako povijest devadasi žena možemo locirati već u 6. stoljeće i kako su to oduvijek bile žene posvećene hramu da bi se za njega brinule. No ovaj tekst, za razliku od većine drugih, navodi razlike u samim akcijama i dužnostima posvećenih djevojaka. Novinarka piše kako su djevojke iz viših kasti spadale u red devadasi plesačica kao “fine kurtizane”, dok su djevojke iz nižih kasti bile osuđene na jeftinu prostituciju. No, zbunjuje što već drugi odlomak opisuje ulogu svih devadasi žena kao djevojaka posvećenih hramu, koje u svojim začecima nisu imale ništa s prostitucijom, već su zaista bile slavljene izvođačice, glazbe i plesa, vrlo educirane, birane strogo po pravilima ljepote zapisanima u Natjašastri (indijskoj knjizi o kazalištu). Tek kasnije, tijekom onečišćenja vremena, postajale su priležnice, a kasnije, kao i danas, najjeftinije ulične prostitutke.
No to u cijelosti nije istina. Barem ne onakva do koje sam dospjela nakon dugih godina istraživanja.
Ukratko, drevne devadasi plesačice (najeduciranije i najljepše žene Južne Indije) nisu imale dodirnih točaka sa suvremenim devadasi ženama (sljedbenicama božice Jelame), a ako i jesu, za to ne nalazimo konkretnih dokaza. To su potpuno dvije različite skupine žena koje su u jednom trenutku povijesti (zbog olakšavanja birokracije od strane Britanaca u 19. stoljeću) dobile isto ime. Sve žene koje su ikada bile posvećene hramu nazvane su devadasi. Jer na sanskritu deva znači božanstvo, a dasi je ona koja mu služi, bez obzira koje karakteristike označuju koju skupinu žena. Drevne devadasi plesačice klanjale su se sasvim drugom božanstvu, onom koji direktno potječe od Šive (boga plesa), dok su suvremene devadasi žene, koje postoje još i danas, štovale i štuju još uvijek, božicu Jelamu, zaštitnicu dalit (najniže) kaste, tj. nedodirljivih.
Povijest ženske fotografije – promicanje ženskih ljudskih prava – društveni i politički angažman – specifična ženska vizualna retorika… sve ove sintakse dotiču složene segmente devadasi problematike. A fotografije koje se pojavljuju uz imenicu devadasi i nastavljaju se u većini slučajeva tekstom o prostituciji, navode većinu neupućenog čitateljstva, ali i akademskih pisaca, na krivi trag. Na tragu ovakve zablude, i sama sam krenula istraživati drevne devadasi plesačice, posjetivši suvremene devadasi žene u njihovom hramskom okruženju. Uvjerena, krivo, u njihovu plemenitu i bogatu prošlost, fotografirajući njihove živote, tražila sam ostavštinu uzvišene povijesti. Fotograf koji je putovao sa mnom (Srikanth Kolari) nije tražio prošlost, zanimala ga je samo sadašnjost koja je nedvojbeno tužna i diskriminirajuća za žene čije smo priče sakupljali.
Fotografije koje je snimio Srikanth i moje razlikuju se u samoj pretpostavci kadra. On prikazuje surovu stvarnost. Ja tragam za romantičnom prošlošću. Danas bi moje istraživanje izgledalo drugačije, znajući da te dvije skupine devadasi žena nemaju ništa jedna s drugom, no 2009. kada sam se uputila na sjever Karnatake, jugozapadne indijske države, nisam znala čitati između redaka. Niti sam se bavila sintagmatikom.
Danas mogu samo reći da je povijest ženske fotografije, a koja podrazumijeva devadasi žene kao vizualne podražaje, isprepletena nesuvislim društvenim narativom. Kroz fotografije drevnih devadasi plesačica kao baštine suvremenih devadasi žena promiču se ženska ljudska prava i nameće se društveni i politički angažman koji ne rezonira s pravom slikom događaja. A specifična ženska vizualna retorika ostaje zaista osobita, jer u mnogim općenitijim, ali i akademskim tekstovima, ove dvije nespojive zajednice žena spajaju se u zajednički nazivnik. Jedne drže čvrstu sliku bogate, educirane, moćne Indije, dok druge potkrepljuju njezinu tužnu sliku kao siromašne, neobrazovane i podjarmljene zemlje.
[i] Najaka dinastije pojavile su se tijekom Kakatijas i Vidžajanagara kraljevstva. Originalno su Najake bili vojni guverneri Vidžajanagara kraljevstva. Nakon bitke kod Talikota, nekoliko Najaka je proglasilo svoju nezavisnost.
[ii] Dalit na sanskritu znači strgano i raštrkano, a ime je kaste u Indiji kojoj pripadaju oni najsiromašniji; riječ je o podgrupi kaste nedodirljivih.
LITERATURA
SONEJI, Davesh. 2012. Unfinished gestures. Chicago and London: The University of Chicago Press.
KUMAR, Tanya. 2019. “The Devadasi System – A Tradition India Regrets”.
Indian Folk. 3. 10. 2019. https://www.indianfolk.com/devadasi-system-tradition-india-regrets/ (pristup 11.10. 2020.)
Fotografije Maje Drobac snimljene su 2019.:
Fotografije Srikantha Kolarija snimljene su 2019.:
