Fotografija prikazuje petnaestak mladih muškaraca koji okružuju golu žensku figuru. Muška odijela, zaštićena slikarskim kutama, i ženina golotinja daju nam naslutiti da je riječ o situaciji u kojoj pripadnici jedne slikarske klase poziraju oko žene, koja im je prethodno pozirala kao model za akt, za fotografiju koja je, možemo pretpostaviti, trebala biti uspomena na studiranje. Pritom treba istaknuti očiglednu činjenicu da među slikarima nema ni jedne slikarice, tako da je gola žena naprosto sama među obučenim muškarcima; oni su doslovno svojim tijelima i glavama uokvirili žensku figuru, i to na način da što veći dio njezina golog tijela bude vidljiv na slici. I kao da nije dovoljno što je jedina žena sama među obučenim muškarcima, i možda snimljena protiv svoje volje, a pokorivši se tuđoj, već joj i jedan od budućih slikara prstima drži “rogove”.
Fotografija se čuva u arhivu hrvatskog slikara Maksimilijana Vanke u HAZU u Zagrebu, a najvjerojatnije je snimljena za Vankina školovanja u Zagrebu (na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1908. – 1910.) ili Bruxellesu (na Kraljevskoj akademiji lijepih umjetnosti ili Školi dekorativnih umjetnosti u Bruxellesu 1911. – 1914.). Igrom slučaja, ova mi je fotografija došla u ruke baš tijekom siječnja 2021., u vrijeme inicijative “Nisam tražila”, svojevrsnog regionalnog #MeToo pokreta, pri čemu je okidač bila prijava žene koja je seksualno zlostavljana u jednoj umjetničkoj (doduše glumačkoj) školi u Beogradu. Prijava je potaknula pokretanje Facebook stranice na koju je uskoro počeo stizati zastrašujući broj svjedočanstava žena i djevojaka koje su pretrpjele neki oblik seksualnog zlostavljanja, odnosno uznemiravanja. Pritom su velik broj i zapravo jezgru pokreta činila svjedočanstva iz akademskog miljea, i to najviše upravo s umjetničkih akademija. Uz ovu fotografiju mislim da vrijedi citirati Ljubu Babića – uvaženog slikara i profesora na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti te autora prvoga pregleda hrvatske moderne umjetnosti – kako bi se rasvijetlio povijesni kontekst društvene paradigme koja je proizvela i normalizirala takav obrazac ponašanja, čije žrtve sada istupaju.
Neutvrđeni fotograf, Studenti i profesor s modelom, želatinski otisak, 11 x 8,1 cm, iz: Mapa s fotografijama i fotomehaničkim reprodukcijama, Arhiv zbirke Vanka, Strossmayerova galerija starih majstora HAZU (AVA-7.101.)
“Žena sigurno nema velike snage za ogromne kreativne koncepcije […] Svako njezino stvaranje je različito od stvaranja muškarca i ono je možda više ograničeno na specijalne grane likovne umjetnosti. […]
Svakako je istina, da nije bilo ženskih genija u likovnoj umjetnosti. […]
Žena je svakako manje originalna nego muškarac, ona manje nastoji pronaći novo i originalno, i ona nesumnjivo ima značajke, koje ju odredjuju logično za čuvanje i konzerviranje tradicije, kao i za čuvanje i održavanje ideja već ustaljenih i opće priznatih. […]
I upravo zato što je žena manje sposobna za čistu kreaciju, tim je sposobnija za asimilaciju (Lombroso). […]
Gotovo će uvijek žena imati više instinkta nego inteligencije […] Strpljivosti, uzdržljivosti i marljivosti, uvijek će žena imati više nego muškarac. Uopće u svakom radu gdje je instinkt glavna poluga, tamo će uvijek žena biti bez konkurenta. Sjetimo se samo nepogrešivog ukusa prave žene u sastavljanju svojih moda. […]
Žene će brzo smalaksati kod apstraktnih pojmova i sintetičnih sudova, njihova je snaga upravo u analizi i u zapažanju (Lombroso). Zato će i žene kao strpljivije a i marljivije uvijek biti pozitivnije nego muškarac u pojedinim granama primijenjene umjetnosti. Projektiranje ne će im ići olako, ali zato će im biti njihov specijalitet brižljivo bavljenje sa svakim detaljem, strpljivo nadvladavanje istih, osobito kod ornamenta, kao i ono predano skupljanje materijala i motiva. […]
Primijenjena umjetnost i umjetni obrt jest prava domena žene. […]
Historija likovne umjetnosti nas uči, da je bilo žena umjetnica, osobito slikarica, koje su se izdigle iznad prosjeka i čiji su radovi isto toliko vrijedni kao i oni od muške ruke. Nije potrebno nabrajati sva poznata imena […] već je potrebno utvrditi gotovo kod svih bez razlike […] da su zaostajale gotovo uvijek uza sav napor i svu fantastičnu ambicioznost in ultima linea za svojim velikim muškim uzorima svojeg vremena. Jednom riječi one su ostale pozadi iza muškaraca. […]
Druge su opet one umjetnice, čija je ženska originalnost nesumnjiva, a te upravo čine izuzetak. One su prava zanimiva rijetkost i crpu novost i originalnost svojeg stvaranja upravo iz onih osobina, koje ih čine da nisu prave ni potpune žene. Njihov je rad blizu granica, koje je potegla patologija. Najljepši i najzanimiviji primjer za takove umjetnice daje nam moderna francuska umjetnost sa […] nezaboravnom Marijom Laurencin […] U slikama te čudesne prvakinje kista struji opojni topli dah Lezbosa i osjeća se ritam nježnih želja i čežnja za nedohvatnim; iste ovakove je čežnje slagala već pred tisuću godina bolno i melanholično na kitari pjesnikinja Sapho (nu ovaj izuzetan primjer M. Laurencin služi mi kao ilustracija zasade, da je abnormitet ili patološki slučaj često, ne uvijek, popratna pojava kreatorske snage kod žena u likovnoj umjetnosti). […]
I u našoj umjetnosti imademo tragičan lik Slave Raškaj, čiji su pojedini akvareli vanredni i slikarski nad prosjekom. Njezin je slučaj bio isto patološki […] njezin osebujni eros u tamnici gluhonijemog tijela preko neizlječive histerije vodio je do tragičnog konca.”
Ana Šeparović
Svi citati iz: Ljubo Babić, “Žena u likovnoj umjetnosti”. Obzor, 69(1928) br. 279, str. 2.3; br. 284, str. 2-3.
