Radionica je u fokus stavila fotografsku ostavštinu Smiljke Pavlović, manje poznate hrvatske fotografkinje i jedne od rijetkih žena foto-reportera, koja je svoj istančan dokumentarni pristup prakticirala pokrivajući niz tema iz javnog života njemačke provincije, ali i svakodnevice tamošnjih stanovnika. Iako je velik dio njezinih zadataka uključivao izvještavanje s krajnje formalnih događaja, Pavlović nalazi način i vrijeme kad bilježi suptilne međuljudske odnose, nastojeći obuhvatiti društvenu zajednicu unutar koje je djelovala.

Smiljka Pavlović od vremena srednje škole, koju je pohađala u Zagrebu (maturirala je na fotografskom odjelu Škole za primijenjenu umjetnost u Zagrebu 1970.) kontinuirano je samoarhivirala vlastitu fotografsku djelatnost. Radni zadaci, negativi i kontakt-kopije, različiti tehnički zadaci koje je obavljala tijekom školovanja za vrijeme radionice su premješteni u beskiselinske košuljice i arhivske kartonske kutije, pri čemu je zadržan originalni raspored materijala koji je ustupila za radionicu. Osim toga, sređena je i kronološki posložena hemerotečna građa, posebno su arhivske obrađene i smještene ofsetne ploče na kojima su njezine fotografije, otisnute u pojedinim dnevnim novinama u kojima je surađivala. Isto tako, tematski su sređene i razvrstane fotografije koje je sama razvila, u raznim formatima, kao i druga dokumentarna građa koja svjedoči o njezinom stvaralaštvu.

Tijekom radionice, osim što je cijela građa obrađena, popisana, te smještena u adekvatne arhivske kutije, osobita pozornost posvećena je specifičnim arhivskim procesima, pri čemu su sudionici raspravljali o interakcijama koje nastaju u procesu stvaranja arhiva. Tom prilikom, raspravljalo se o nekoliko metodoloških principa:

– intervencijama na postojećem arhivskom materijalu koje služe da bi on bio prezentiran na kreativan i pristupačan način

– životu arhiva, što znači da je postupke potrebno povezati sa suvremenim političkim i aktivističkim kontekstom, a ne samo standardnim historiografsko-arhivističkim

– ponovno osmišljavanju arhiva, što je pred sudionike radionice postavilo pitanje, kako za potrebe ponovnog (ili budućeg) korištenja arhiva pristupiti recikliranju postojećeg arhivskog materijala da bi nastale nove forme, novi procesi i arhivske strukture koje su podložne promjenama.

Kao polazna točka prepoznato je dokumentiranje i skupljanje građe, a daljnji postupci temelje se na selekciji, određivanju tipologije materijala, olakšavanju postupka, spremanju i svijesti o utrošenom vremenu. Polaznici su osim toga razgovarali o tome, kako i zašto stvaraju arhiv, kome je on namijenjen, i koja će biti njegova dostupnost. Posebno se raspravljalo što je feminističko u postupcima koji su provedeni, a kako bi se osvijestila potreba ispravljanja i/ili otkrivanja struktura moći, u zavisnosti od kojih su formirani mnogi arhivi. Spoznalo se da su sami sudionici vlasnici procesa, da upravljaju sadržajem (i promjenama sadržaja), ali i prostorom, vremenom, zatim izvedbom baštine, i sve to sa svrhom stvaranja novog kulturnog značenja i praksi.

Cilj ovako osmišljene radionice nije bio stvoriti nešto stabilno i pasivno. Bavili smo se nečim što dosad nije bilo identificirano i zabilježeno, a što je moguće ugraditi u kulturno (fotografsko) nasljeđe. Teorijsko polazište ove radionice je knjiga Archives and New Modes of Feminist Research, urednice Maryanne Dever, te osobito tekst “Feminist  Archiving [a manifesto continued]: Skilling for Activism and Organising” Jenne Ashton. U njemu, nekoliko pitanja potaknulo je raspravu o tome, čije kulturno nasljeđe zavrjeđuje zaštitu, tko definira to nasljeđe i njegov značaj? Jedan od potencijalnih odgovora pronađen je u činjenici autoričinog odlaska iz domaćeg kulturnog nasljeđa (zbog posla).

Vrijednost ovog arhiva prepoznali smo i u mogućnosti rekonstrukcije obrazovanja u području fotografije, a koje se u drugoj polovici 1960-ih provodilo na Školi primijenjenih umjetnosti u Zagrebu. Ovaj materijal potencijalno je moguće predstaviti u naknadnim aktivnostima, za koje je dogovoreno da će se nastaviti odvijati. Planirano je srediti digitaliziranu građu te napraviti zapisnik o tome, što postoji u digitalnom, što u 3D, a što u oba formata.

Smiljka Pavlović (Koprivnica, 1951.), nakon mature odlazi u Njemačku, gdje je od 1972. do umirovljenja 2014. profesionalno radila kao foto-reporterka u dnevnim novinama, prvo u Felbachu te zatim u Waiblingenu. Fotografije su joj objavljene u raznim publikacijama, a sudjelovala je i na više skupnih izložbi njemačkih fotoreportera, kao i na nekoliko samostalnih izložbi u Njemačkoj i Hrvatskoj. Njezin fotografski pristup temelji se na sposobnosti objektifikacije i zadržavanja subjektivnosti u ravnoteži, pri čemu u nizu detalja ukazuje na širi kontekst koji je nužan da bi se razumjelo značenje snimka.

U radionici su sudjelovali:

Marina Mlakar

Ana Mušćet

Ivor Glavaš

Ivana Završki

Andreja Kulunčić

Leopold Rupnik

Sandra Križić Roban