Tekst i izbor iz tiska: Luka Pešun

Problemi koji nastaju u starosti bliski su mi, jer sam odrastao s bakom i djedom, o kojem sam brinuo do njegove smrti. Djed je oduvijek bio zaštitnička figura u mom životu. Kad bi me, kao plačljivo dijete, mama ostavila u dječjem krevetiću, on ga je rastavio i sastavio u svojoj sobi, kako ne bih bio sam. Teret moje školske torbe često bi nosio upravo on, dok bi me pratio u školu. Također je bio u prvom redu obrane za vrijeme obiteljskih svađa.

Gledao sam ga kako stari i preuzeo brigu o njemu. Imao sam sreću da su mi oba djeda i obje bake drage i bliske osobe na koje se mogu osloniti i teško mi je zamisliti da nekome to nije slučaj. Vjerojatno mi je zato neshvatljivo čuti negativne konotacije o starijima.

Čitavo društvo u kojem sam odrastao odnosilo se prema starosti kao nečemu nepoželjnom. Među vršnjacima, to je osobito bilo izraženo u srednjoj školi gdje se starije znalo opisivati kao „teret društva“ kojeg se treba riješiti. Gdje točno nastaje granica kad osoba koja je član društva kojem godinama doprinosi, postaje teret istom? To je navodno treća životna dob. Vrijeme kad bi ljudi trebali ubirati plodove svog rada, danas vidimo da postaje nemilo razdoblje borbe za goli život.

Prizori starijih osoba kako izdvajaju boce iz smeća postao je uobičajen. Nemaju svi mogućnost odlaska u dom gdje bi netko brinuo o njima, a društvo ne čini dovoljno da zaštiti ovu skupinu ljudi. Odnos prema starosti mijenjao se kroz povijest. Čak i okruženje s obitelji više nije garancija kvalitetnog i dostojanstvenog života. I dok je starost nekoć bila izvor mudrosti na koje se društvo oslanjalo, danas je predmet statistike. O prosječnoj duljini života često se raspravlja, no kvaliteta istog u toj dobi rijetko se spominje.

Odlučio sam istražiti pristup temi starosti kroz tiskani medij dnevnih novina. Demografska skupina koja ih čita je upravo ona, za koju pretpostavljam da je podzastupljena u reprezentaciji unutar istih tih novina čiji su većinski konzumenti. Zamolio sam svoju baku, koja živi u staračkom domu u Sisku, da kroz mjesec dana ne baca novine koje je listala. Iz sakupljenih novina vadio sam svaki dio koji uključuje neki oblik fotografske ili tekstualne reprezentacije o osobama iznad 75. godine života, razdoblja definiranog kao kasnija starija dob ili srednja starost.

Prošao sam 22 novinskih izdanja (uglavnom Večernji list) i 4 priloga. Ukupno 1.256 stranica iz kojih sam uzimao bilo koji oblik vijesti koja se dotiče osoba iznad 75. godine života. “Odokativno” procjenjujem da bi izvučene vijesti stale na 20 stranica novinskog formata iz kojeg su preuzete. Preko polovice od toga su čitava stranica ili dvije o samo jednoj osobi. Bilo je tu članova klera, političara, umjetnika i svega jedna reportaža koja se tiče problema starosti, konkretno – domova za starije. Naslov joj kaže „U 10 godina kapacitet javnih domova povećao se za samo 426 mjesta“, a tekst se svodi na statistike, koeficijente, loše prognoze nataliteta i potrebe tržišta skrbi. Ni spomena ili izjave osobe/a koja spada u skupinu o kojoj se govori. Osim ovog, naišao sam i na par fotografija koje prikazuju starije osobe kao ilustraciju uz tekst članaka, uglavnom kao izjave. No i njih nije bilo mnogo.

Novine su također prostor za promidžbu koja često obećava čarobna rješenja za specifične probleme ove skupine. Tekst se stapa s novinskim, koriste se isti formati, fontovi i raspored, sve kako bi se iskoristio kredibilitet koje novine imaju kod svojih korisnika, dok su informacije o tome da se radi o oglasu minimalne, a tekst upozorenja je toliko sitan i marginalno postavljen da ga je teško uopće uočiti. Ukratko, stariji su izvrsna meta marketinške manipulacije.

Na kraju jedino zajamčeno mjesto koje imaju osobe starije dobi nalazi se pri samom kraju novina. Obavijesti o smrti.